Pamučna papirna biorazgradiva torba sa patentnim zatvaračem i rupom za vješanje

Sve o papirnoj vrećici: njena istorija, pronalazači i vrste danas

Velika smeđa papirna kesa ima dugu, zanimljivu istoriju.

Smeđe papirnate vrećice postale su dio našeg svakodnevnog života: koristimo ih da nosimo namirnice kući, nosimo kupovinu u robnoj kući i pakujemo ručak za našu djecu.Prodavci ih koriste kao prazno platno za pakovanje svojih brendiranih proizvoda.Kreativni trik-ili-tretman ih čak nose kao maske za Noć vještica.Lako je zaboraviti da ih je neko, davno, morao izmisliti!

Inovatori koji su nam dali papirnu kesu

Vjekovima su vreće napravljene od jute, platna i vreće bile primarni način držanja i premještanja robe širom Britanskog carstva.Glavna prednost ovih materijala bila je njihova čvrsta, izdržljiva priroda, ali njihova proizvodnja se pokazala kao dugotrajna i skupa.Papir se, s druge strane, mogao proizvoditi po mnogo nižoj cijeni i ubrzo je postao vrhunski materijal za prijenosne torbe duž trgovačkih puteva.

Od svog uvođenja 1800-ih, papirna vrećica je doživjela brojne nadogradnje zahvaljujući nekolicini pametnih inovatora.Godine 1852. Francis Wolle izumio je prvu mašinu za masovnu proizvodnju papirnih kesa.Dok je Wolleova papirna kesa više ličila na veliku poštansku kovertu nego na glavni oslonac trgovine koje danas poznajemo (i stoga se mogla koristiti samo za nošenje malih predmeta i dokumenata), njegova je mašina bila katalizator za masovnu upotrebu papirne ambalaže.

Sljedeći važan korak naprijed u dizajnu papirne vrećice došao je od Margaret Knight, plodnog pronalazača koji je tada radio za Columbia Paper Bag Company.Tamo je shvatila da bi torbe kvadratnog dna, umjesto Wolleovog dizajna koverte, bile praktičnije i efikasnije za korištenje.Svoju mašinu za izradu papirnih kesa napravila je u industrijskoj radnji, utirući put širokoj komercijalnoj upotrebi papirnih kesa.Njena mašina se pokazala toliko profitabilnom da je nastavila sa osnivanjem sopstvene kompanije, Eastern Paper Bag Company.Kada donesete hranu kući iz supermarketa ili kupite novu odjeću u robnoj kući, uživate u plodovima Knightovog rada.

Ovim vrećama četvrtastog dna još je nedostajala klasična komponenta papirne vrećice koju danas poznajemo i volimo: nabrane stranice.Možemo zahvaliti Charlesu Stillwellu za ovaj dodatak, koji je učinio torbe sklopivim i time lakšim za pohranjivanje.Po zanimanju inženjer mašinstva, Stillwellov dizajn je opšte poznat kao SOS torba, ili "vreće koje se samo otvaraju".

Ali sačekajte – ima još!Godine 1918. dva trgovca mješovitom robom iz St. Paula po imenu Lydia i Walter Deubener došli su na ideju za još jedno poboljšanje originalnog dizajna.Probijanjem rupa na stranama papirnih vreća i pričvršćivanjem kanapa koji je služio kao ručka i ojačanje dna, Deubenersi su otkrili da kupci mogu nositi skoro 20 funti hrane u svakoj vrećici.U vrijeme kada su namirnice koje se plaćaju gotovinom zamjenjivale dostavu na kućnu adresu, ovo se pokazalo kao ključna inovacija.